24sata

Padaj Silo i Nepravdo!

Biografija Josipa Broza Tita

leave a comment »

Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali “nesporazum” oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rođendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zabilježeno da je rođen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944.) izvršen je i desant na Drvar. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želio da se taj datum mijenja kad ga je narod već prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjećao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer između dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naučio odlično slovenski, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu.

Kada se rodio Josip Broz, život u kumrovačkoj dolini je bio težak i naporan, oskudan i jednoličan. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljaštvo su pritiskali teški nameti, porezi i opća oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparčani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku općeg narodnog pokreta protiv madžarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromašnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.

Osnovnu školu Josip Broz je pohađao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svršetku osnovne škole Josip Broz je, zbog teškog stanja u obitelji, morao odložiti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisačkoj kantini. Godine 1907. je postao šegrt mehaničarske radionice u Sisku. Po završetku šegrtske škole 1910. prvi put stiže u Zagreb gdje postaje član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i učestvuje u radničkim demonstracijama.

Nakon “izleta” u Trst, gdje nije našao posao, vraća se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Münchenu, u tvornici automobila “Benz” u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila “Daimler” kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, usavršio svoj i izučio nove zanate.

Godine 1913. odlazi u vojsku. Početkom prvog svjetskog rata 1914. shvatio je da to nije njegov rat i da nema za šta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrđavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osuđen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.

Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo čita i uči ruski jezik. Nakon izlječenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za čitanje a u razgovorima sa seljacima sve se češće spominje ime Lenjin.

Krajem 1916. premješten je u Kungur gdje radi na održavanju željezničke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bježi u Finsku. Tamo je uhapšen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrđavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljeće 1918. zatražio je da bude primljen u Rusku komunističku partiju (boljševika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolčakovom vojskom među Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljševika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije.

U jesen 1920. vraća se u Zagreb gdje stupa u redove Komunističke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zapošljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom živio do kasnog proljeća 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sinčić Hinko, koji je umro osam dana nakon rođenja kćerkice Zlatice, čiji se život ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego što napušta Veliko Trojstvo, rođen je sin Žarko, koji je jedini ostao živ od četvoro njegove djece iz prvog braka.

Napušta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljeće 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraća u Zagreb. Od suda u Ogulinu osuđen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca, zbog komunističke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različit frakcije.

Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapšen je 4. augusta 1928. i osuđen na pet godina robije. Početkom 1929. doveden je na izdržavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Moša Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su počeli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sačuvan je i jedan od dva portreta Tita što ih je izradio Moša Pijade, koji je inače bio poznati slikar.

Početkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdržao kaznu ali ipak nije odmah pušten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odleži još tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osuđen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je određeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otići.

Već u aprilu te godine napušta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je više priča o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije više puta objašnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Prešavši u ilegalnost, Tito je nastavio još većom partijskom aktivnošću. Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.

Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije. Poslije toga još dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fašizam se širio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetković-Maček ne vidi opasnost koja se bliži. Jedne od posljednjih večeri u oktobru 1940. godine u Dubravi je održana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: “Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu! Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!”

Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.

U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata. Po napadu Njemačke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlučan trenutak za početak oružanog ustanka protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača. Glavni štab Narodnooslobodilačkih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.

Beograd je napustio 16. oktobra i otišao na oslobođeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premješteni i GŠ NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra održano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilačkog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilačke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog štaba NOPOJ i glavnih štabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Dražom Mihailovićem radi dogovora o zajedničkoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovića završava bez uspjeha.

U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Užicu, odakle usmjerava razvitak ustanka. U Rudom, u istočnoj Bosni, 22. decembra 1941. osniva Prvu proletersku brigadu. Na osnovi uspjeha postignutih u ustanku i oslobodilačkoj borbi u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, što je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. Novembra 1942. sastaju predstavnici NOB iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ – Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u Jajcu se sastaje AVNOJ na svoje drugo zasjedanje i donosi povijesne odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije.

Tito dobiva naslov maršala. Neko vrijeme rukovodi oslobodilačkom borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemačkog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija široku djelatnost za međunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susreće se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za međunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobođenja zemlje, koje usklađuje s operacijama savezničkih vojski. Predvečer 23. oktobra 1944. stiže u oslobođeni Beograd. Potvrđujući već izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.

Narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije pobjednički je završena 15. maja 1945. Još u toku borbe – 19. novembra 1944. – Predsjedništvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce lično vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.

Godine 1948. odupro se diktatu Staljina, odbacivši njegovu neprijateljsku politiku prema tekovinama socijalističke revolucije u Jugoslaviji i tekovinama oslobodilačke borbe. Odbijanjem da se pokori tzv. Rezoluciji Informativnog biroa komunističkih i radničkih parija (Informbiro), koja je sadržavala agresivnu politiku Staljina prema Jugoslaviji, Tito je, u ime načela ravnopravnosti naroda i komunističkih partija svih zemalja, odbacio politiku međunarodnoga hegemonizma i diktata velike sile. U Narodnoj skupštini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazloženje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvši staro socijalističko geslo “Tvornice radnicima”. Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953.

Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruščova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa između dviju zemalja, na osnovi priznanja načela ravnopravnosti među narodima, državama i komunističkim i radničkim partijama svih zemalja svijeta.

Tito je od ranih 1950-ih godina pa sve do svoje smrti razvio golemu međunarodnu djelatnost, jedan je od začetnika i glavnih aktera pokreta nesvrstanosti s kojim su se identificirale mnoge novooslobođene zemlje u svijetu. Afirmirajući međunarodni položaj Jugoslavije, mir i suradnju među narodima, Tito je posjetio više od sedamdeset zemalja svijeta, na svim kontinentima. Za goleme i trajne zasluge koje je stekao za sve narode Jugoslavije i za njihovu državnu zajednicu tri puta je proglašavan narodnim herojem. Bio je biran za doživotnog predsjednika SKJ. Za izvanredan doprinos vojnoj znanosti i praksi, posebno za doprinos i zasluge u izgradnji teorije i prakse oslobodilačkog rata Tito je 1976. dobio doktorat vojnih znanosti i umjetnosti. Proglašen je i počasnim članom mnogih akademija znanosti i umjetnosti.

Na jedanaestom kongresu SKJ – posljednjem kojemu je prisustvovao – održao je govor o snazi, ulozi i perspektivama Jugoslavije, o njezinoj vjernosti pokretu nesvrstanosti i o odsudnoj važnosti bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije – govor koji je svojevrsna oporuka svim baštinicima države koja je stvorena pod njegovim vodstvom i kojoj je ostao trajnim simbolom: Titova Jugoslavija.

4. maja 1980. u 15.05 sati na Kliničkom bolničkom centru u Ljubljani umro je najveći sin naših naroda i narodnosti, predsjednik Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, predsjednik Saveza Komunista, Vrhovni Komandant oružanih snaga, Maršal Jugoslavije Josip Broz Tito. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kući cvijeća. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 država svijeta. Titova sahrana bila je zvanično najposjećeniji pogreb nekog državnika u prošlom stoljeću.

Written by Admin

Septembar 7, 2008 at 7:28 pm

Objavljeno u Biografija TITA

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: