24sata

Padaj Silo i Nepravdo!

Jovan Popović: Narodnooslobodilački rat

leave a comment »

Kad je metalac Josip Broz 1938. godine od Georgi Dimitrova, sekretara Izvršnog komiteta Komunističke internacionale, u Moskvi dobio zadatak da preuzme kormilo Komunističke partije Jugoslavije, jedne od članica Internacionale, da Partiju reorganizira i osposobi za revolucionarnu borbu, Josip Broz (Rudi, ili Tito, ili Valter) tada mu je rekao:

-Ako je i bilo ljaga na našoj Partiji, mi ćemo te ljage oprati!

Pet godina poslije toga razgovora s Dimitrovom, Tito je u Jajcu, govoreći na jednom partijskom tečaju o povijesti Partije, rekao:

”Ja vam kažem ovdje otvoreno da sam 1938. godine dao riječ drugu Dimitrovu, da će naša Partija oprati ljagu sa svojeg imena pred Kominternom, i ja mislim da sam održao tu riječ i da je naša Partija oprala Ijagu u ovoj narodnooslobodilačkoj borbi.”

Kominterna je, naime, uoči Titovog dolaska na čelo KPJ, vjerovala kako je Kompartija Jugoslavije toliko slabo organizirana, da su u Moskvi razmišljali o tome da je raspuste. A poslije rata, kad su se sreli Tito i Dimitrov, stari revolucioner Dimitrov se osmijehnuo:

-Ah, kako smo svi mi malo znali o čvrstini jugoslavenskih komunista!

Tito, u modroj uniformi maršala, tiho i ozbiljno je upitao:

-A ono o ljagi, jesmo li je oprali'?

-Po sto puta. Vaša Partija je više od svih drugih Partija digla zastavu proleterske re­volucije!

Ovaj izlet u tri različita razdoblja naše povijesti, hoćemo reći izlet u tri razdoblja iz života Josipa Broza, na poseban način ilustrira stanje koje je Tito zatekao u Partiji, preuzevši kormilo; zatim: Titovu iskrenost pred mladim komunistima, kojima je uvijek govorio punu istinu, lenjinski čist; i, konačno: priznanje prvog čovjeka Kominterne za sve ono čudesno što je Broz s narodima Jugoslavije učinio u nadčovječanskoj borbi.

U ovom malom poglavlju govorimo o veličini te borbe i o njenom organizatoru, o prvom ratniku oslobodilačkog rata Jugoslavije, o revolucionaru Brozu za kojeg je u ono vrijeme i jedan od Hitlerovih doglavnika rekao:

”… On je stari komunist, taj herr Josip Broz. čvrst čovjek! Nažalost, on je naš protivnik. Taj je zaista zaslužio titulu maršala… On je naš neprijatelj, ali ja bih volio da imamo tuce Tita u Njemačkoj… On se nalazi između Rusa, Engleza i Amerikanaca, a ima petlje da tjera šegu i da ponižava Engleze i Amerikance na najsmješniji način… Uvijek je bio opkoljen, ali taj je čovjek uvijek našao načina da se probije. Nikad nije kapitulirao. Mi znamo bolje nego itko drugi kakve nam on sve nedaće zadaje … ”

Ravno sedam godina je živio u ilegali: u inozemstvu kao Valter Fridrih, ili Spiridon Mekas, ili drug Rudi; u zemlji: kao inž. Ivan Kostanjšek, ili inž. Slavko Babić. Od proljeća 1934. do rujna 1941. godine sudbinski bogata aktivnost Josipa Broza odvija se u konspiraciji. I tek od 16. rujna 1941. godine, kad s ispravama na ime nekog Nijemca, u pratnji dviju ilegalki i jednog ilegalca, izlazi iz Beograda i odlazi na slobodni teritorij, u ustaničku zonu Užica, koja će kasnije uzeti njegovo ime, Broz kao Josip Broz Tito ulazi na najveća, širom raskriljena vrata u povijest – a trebalo bi reći: u budućnost – naših naroda; zauvijek izlazi iz ilegalnosti: dotadašnji komandant Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda ravno 10 dana poslije odlaska iz Beograda, na savjetovanju rukovodilaca oslobodilačke borbe u mještancu Stolice postaje Vrhovni komandant.

To savjetovanje u Stolicama, održano u jeku svenarodnog ustanka, u vrijeme kad je plamen oslobodilačke borbe već bio razgorio, ili je razgorjevao sva područja Jugoslavije, drug Tito kaže da smatra >>jednim od naših najznačajnijih savjetovanja, na kome su donesene i najznačajnije odluke. Tu smo već riješili da stvaramo Vrhovni štab. Prije je to bilo više onako, a tu smo riješili da se stvore glavni štabovi Hrvatske, Slovenije, itd. Tu je bila izvršena analiza čitave unutrašnje političke situacije uopće, pa, koliko smo znali, i međunarodne situacije. Tu je takođe bilo mnogo diskusije o kratkotrajnom i dugotrajnom ratu. Tu je većina već tada, a to je prihvaćeno od svih, smatrala da će rat trajati duže vremena … <<

Stolice su zaista izuzetno značajno čvorište početka rata, ali ratno putovanje Josipa Broza ne počinje u Stolicama. Onih njegovih 12.000 komunista i tridesetak tisuća skojevaca bili su svrstani za borbu još prije njemačko-talijanskog i bugarsko-mađarskog napada na Jugoslaviju. Oni nisu priznali travanjsku kapitulaciju. Na sjednicama CK KPJ u Zagrebu, u Solovljevoj, u Hercegovačkoj, ili na Bukovcu, Tito je svojim drugovima onog travnja govorio:

- Rat nije završen. Rat tek počinje. Komunisti su davno najavili ovu katastrofu. Očekivali smo sve ovo i pripremili se za borbu.

U maju je, u Zagrebu, održao savjetovanje CK KPJ.

Poslije savjetovanja Tito prelazi u Beograd. Na Dedinju, u susjedstvu okupatorskog komandanta Beograda (taj je već u rujnu 1941. godine u jednom pismu Hitleru javljao: ”Komunistima je uspjelo da oko svoje parole okupe i one elemente koji nikad ranije nisu ni sanjali o nekoj saradnji s komunistima… Dobivam utisak da čak i vijest o kapitulaciji SSSR-a ne bi dovela do kapitulacije ovih bandita koji su žilavi kako se samo može zamisliti…”), Josip Broz zamislio strategiju oslobodilačkog rata i njegovo preraštanje u revoluciju. Zapamćen je kako stoji ”na visokoj terasi kuće na Dedinju… promatra Beograd. Njegove oči toga su jutra prelivene senkom tuge…”. Odatle on čitavo ono vrelo ljeto nevidljivim nitima rukovodi ustankom. Njegovi kuriri stižu do Alpa i Kajmakčalana. Njegove riječi, kratko sročene, pisane velikim, neujednačenim slovima, najčešće uspravnim, poticaj su nevidljivih razmjera. On kaže: kakva je partizanska zakletva, kakva je kapa, kakva je ta vlast što je stvaraju odredi oslobodilaca. On već u kolovozu 1941. godine, kad tek izdaje prvi broj Biltena Glavnog štaba, u jednom pismu Radi Končaru govori kako će doskoro stvoriti Narodni komitet oslobođenja, što bi ”bila neke vrste narodna vlada”: 14 mjeseci prije nego je uputio pozive vijećnicima za prvo zasjedanje AVNOJ-a, on već ima zamisao o ratnom parlamentu.

Taj izuzetni čovjek, koji je ”uprkos mukama, borbi, gladi i žeđi, uprkos smrtnim opasnostima, jednako u miru kao i u ratu … od svega najviše vole prosto život i prosto čoveka”, na čelu svojih proleterskih kolona prevalio je tisuće kilometara bespuća. Bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koje se osobno nalazio u streljačkom stroju, lako izmjerljiv preko nišana i mušice. Često na rastojanju od neprijatelja koliko može pogoditi revolverski hitac.

Jedan takav slučaj je bio 28. studenog 1941. godine: na dan povlačenja Titovih snaga iz Užica. Toga dana Tito je, s radiotelegrafistom Veljkom Dragovićem i jednim pratiocem, kolima krenuo prema Zlatiboru. Među posljednjima je napustio Užice. Ostali članovi Vrhovnog štaba su iz grada izišli nešto ranije. Prije rastanka s drugovima, rekao im je da će se svi ponovo okupiti na Zlatiboru. Sastali su se kod hotela na Palisadu, a odatle su u svanuće – s Titom na čelu kolone – krenuli prema Uvcu. Tek što su krenuli, najednom je do Tito dopro šapat njegove sekretarice Zdenke:

- Stani, Stari, eto Švaba!

Komandir prateće čete je smirio uzbuđenu Zdenku:

-Tiho, da ne čuju!

Njemačka pješadija, razvijena u strelce, išla je ravno prema maloj koloni Vrhovnog štaba. Bio je još mrak, i magla, i slabo se vidjelo, pa ih nacisti nisu zamijetili. Kasnije, Tito je još jednom naletio na njemačku kolonu. Spasio se sklonivši se u šipražje. Već je bio pograbio automat, spreman da svakog trenutka otvori vatru, ali – srećom – nisu ga ni ovoga puta zamijetili. Iznad njega i nekoliko drugova koji su se našli uza nj fijukali su meci i resko sjekli prohladno jutro rafali, u blizini su grmile eksplozije avionskih bombi, ali Tito je znao da će i to minuti. Ponekad je neophodna strpljivost; u ratu treba znati čekati. Kad su njemačke kolone krenule na drugu stranu, Tito se izvukao iz grmlja i smireno, kao da se ništa nije dogodilo, mahnuo rukom:

-Naprijed, drugovi!

Druge put je on osobno bio meta nacistima kad je pregazio Sutjesku i u ratnom rasporedu Druge proleterske divizije, na zelengorskoj vrleti, dvadesetpetog dana operacije ”Schwarz”, čekao da najpoznatiju rijeku iz narodnooslobodilačkog rata pređe Savina divizija s četiri tisuće ranjenika.

Tito se sa pratnjom i s članovima engleske vojne misije, koji su mu se priključili na Durmitoru 28. svibnja 1943. godine, trinaestog dana ofenzive. Spustivši se padobranima, kretao u centralnom rasporedu svoje četiri divizije. Čitav dan 8. lipnja proveo je u kanjonu Sutjeske, između Suhe i Tjentišta. Uveče je rukom dao znak:

-Pokret!

Nebo se bilo otvorilo i kiša se u mlazovima slijevala po Titu i borcima. Pokret je bio krajnje naporan. Uto: neprijatelj otvori artiljerijsku vatru. Nijemci su tukli s Košura. Granate su eksplodirale desno od čela Titove male kolone. Nekoliko boraca je ranjeno. Jedan pade smrtno pogođen. Tito izbi na čelo kolone i krenu ljevlje, u gustiš pored Usovičkog potoka. Spustila se mrkla, hladna, kišna planinska noć. Tito se zaustavlja. Oprez.

- Prenesi dalje: tiho!

Kad su zastali jasno su čuli u neposrednoj blizini zveckanje oružja. Bili su pored neke vojske. Lako se moglo dogoditi da nabasaju na njemačke položaje. Tito šapatom naređuje jednom od pratilaca. Komandiru kurira Marku Piperu, da se prišulja nepoznatima. Piper je brzo izvršio zadatak. Pravac kretanja odredila mu je vatra u šumi. Kad se prikrao do vatre vidio je uokolo Nijemce: bilo ih je nekoliko stotina. Dalje se nije moglo. Krenuli su tek u cik zore 9. lipnja. Tada su pronašli usku, planinsku pješačku stazu, koja im je u noći bila nevidljiva. Penjali su se uz južne padine Ozrena. Gore, na Ozrenu sreli su se s borcima 4. proleterske brigade, kojom je komandovao Vasilije Đurović Vako.

Tito je, zagledan u topografsku kartu, određivao daljnje pravce prodora. Opkoljen sa svih strana, on tako svojih 14.500 boraca i preko 4.000 ranjenika vodi preko nepočinplanina od 15. svibnja, kad je počela ofenziva poznata kao bitka na Sutjesci. Opkoljen je sa 120.000 njemačko-talijanskih i bugarsko-ustaških vojnika. Ipak, Tito ni jednog trenutka ne sumnja da će njegovi ratnici prosjeći obruče. Upravo toga dana glavnokomandujući svim neprijateljskim trupama u operaciji, general Lüters javlja vrhovnom komandantu Jugoistoka:

”Borbe pokazuju da su komunističke snage, pod Titovom komandom odlično organizirane, vješto vođene, s borbenim moralom što izaziva kod svih nas zaprepaštenje…Komunistima uvijek polazi za rudom da iskoriste mrak, maglu i kišu, izbiju pred naše položaje i tako nadoknade nedostatak teškog naoružanja…”

Kapetan Stewhard, šef engleske misije, korača uz Tita. Njemu ništa nije jasno. Kad je Tito zastao i zagledao se u kartu, i Englez se nagnuo prema njemu: on po linijama i znakovima na karti ne vidi izlaza. Tiho pita:

-Hoćemo li se morati predati?

Tito se naglo uspravi. Na njemu kratka vojnička bluza stegnuta opasačem, na opasaču pištolj ”valter”, o vratu mu vise dalekozor i baterijska lampa, na jednom ramenu kožna oficirska torba, na drugom automat. Titovo lice, trenutak ranije zabrinuto, s podočnjacima od nesna i umora, ozari čudni smiješak:

-Kapetane, partizani se nikad ne predaju!

Već se bilo razdanilo i nad Zelengorom su zaredala jata njemačkih aviona: po 9 glomaznih dornijera, 12 crnih štuka, po 4 meseršmita, hajnkela ili savoje. Od 15. svibnja, do početka te najteže ofenzive, onog je dana – 9. u lipnju – izvršen najveći broj avionskih naleta: 78 borbenih, 3 izviđačka, 7 za hitan transport ranjenika i 8 za opskrbljivanje trupa.

-Odolit će partizani! – uvjerljivo kaže Tito Englezu.

A tutanj kao da nikad neće prestati. Borcima ovladala mučna letargija; stanje kao u polusnu. Dani zamorne gladi i stalni pokreti, stalni juriši i protujuriši, iscrpljivali su ostatke snage. Kad se Tito s kolonom Vrhovnog štaba našao na stazi što od Tjentišta vijuga preko Ozrena, kroz zonu naznačenu imenom Milinklade, nekoliko stotina metara jugoistočije od topografskog znaka 1011, sav prostor uokolo bio je zasut avionskim bombama. Štuke su, zavijajući stravično svojim nesnošljivim sirenama, pikirale ravno na kolonu Vrhovnog komandanta. A Vrhovni komandant zastao, tren gleda kartu, tren diže pogled prema avionima, smiren – i ta čudesna mirnoća, to stanje lišeno svakog osjećaja straha, prelazi na sve oko njega, i nemoguće je zamijetiti trunku panike. Vrhovni komandant nešto glasnije nego obično, da ga čuju u onoj kanonadi eksplozija, kaže:

-Pozovite mi komandanta 4. crnogorske!

Bombe uokolo neprestano eksplodiraju, a komandant trči k Titu, koji pokazuje Vaki Đuroviću goli, zatravnjeni prijevoj na lijevom boku puteljka kojim od Lučkih za Vrbničke kolibe, prema sjeveru, na putu iz obruča, treba da prođu sve jedinice udarne grupe Vrhovnog štaba:

-Ovo je, komandante, Ljubin grob. Pošalji jedan bataljon tamo i drži to mjesto po svaku cjenu. To je ključno mjesto našeg proboja…

Komandant jednostavno kaže:

-Razumijem, druže Stari! – i leti natrag, k brigadi. Ali put mu je presjekla jedna od avionskih bombi. Eksplozija ga diže, pa sunovrati. Teško ranjeni komandant je krvario, ali ustaje. Posrnu. Nekako učini dva-tri koraka, a onda pade. Više nije mogao ustati. Ali ne odustaje: puzi. Stigao je do svojih drugova i na karti im pokazao gdje trebaju zauzeti položaj. U samrtnom grču, jedva čujno šapće:

-Drug Tito je naredio, Ljubin grob držati po svaku cijenu…

To su bile posljednje riječi Vake Đurovića.

A Tito je krenuo dalje: prema njemačkom rasporedu. Tumači: što smo bliže Nijemcima, manje će nas bombardirati! Tito se kretao treći u koloni: Ispred njega pratilac Ristanović i sekretarica Zdenka Paunović. Oko Tita grupice boraca. Avioni stalno nadlijeću. ”Šuma se tresla kao da zemlja gori – pričao je kasnije Rade Ristanović. Avioni su bacali bombe sistematski, na svaki pedalj zemlje. Jedna bomba fijuknu iznad naših glava. Bacih se na zemlju. To učiniše i drug Tito i ostali. U neposrednoj blizini odjeknu snažna eksplozija…” Josip Broz je legao uz deblo davno oborene bukve. Njegov vjerni pas Luks, kojeg su partizani uhvatili u Prozoru prije godinu dana i poklonili ga Vrhovnom komandantu (nekad je taj pas pripadao njemačkom komandantu Prozora), skočio je na Tita i gotovo svega ga prekrio. Krhotine bombe su zasule po njima. Luksa su gotovo sasjekle, a Vrhovnog komandanta je samo jedna pogodila u lijevu ruku.

Kad se detonacija slegla i laki povjetarac raznio dim i silnu prašinu, Tito je ustao:

-Drugovi, ima li živih?

Uokolo su bolno ječali ranjenici. Oko Tita desetak mrtvih drugova. Španjolski borac, Titov lični pratilac, ležao je mrtav nekoliko metara dalje od Vrhovnog komandanta. Uza njega kapetan Stewhard… Rana u lijevoj ruci oštro je pekla. Oči vrhovnog komandanta se zamaglile:

-Ja sam ranjen…

Pritrčali su mu pratilac Ristanović, sekretarica Zdenka i komandir čete Stojčić. Zamolili su Tita da se skloni s razbojišta, a onda su mu, stotinjak metara dalje od mjesta ranjavanja, u nekom zaklonu, pažljivo skinuli bluzu. Lijeva ruka je naviše do lakta bila sva u krvi. Preosjetljiva Zdenka ciknu:

-Šta ćemo sad, druže Stari. Nema liječnika…

-Ne stvaraj paniku. Previjte kako znate!

Netko je od boraca u svojoj torbici našao zavoj s kojim su, preko košulje, zavili ranu Vrhovnog komandanta. Jedan komad zavoja stavili su drugu Titu oko vrata, kako bi na to oslonio ruku. Sutradan ga je tako previjenog stigao general Sava Orović. Prije nego je fotografirao Vrhovnog komandanta s rukom u zavoju, stao je mirno i vojnički pozdravio:

-Sretne ti rane, junače!

Tako ranjen, Tito je na čelu svojih kolona, koje su prosjekle nacističke obruče na Zelengori, proslijedio na zapad, prema Jajcu, gdje će u noći 29. i 30. studenog na drugom zasjedanju ratnog parlamenta – Antifašističkog vijeća – dobiti zvanje maršala i biti izabran za predsjednika novoosnovanog Komiteta nacionalnog oslobođenja Jugoslavije.

Posljednji put se Josip Broz našao izravno na nišanu nacističkih strijelaca na svoj pedeset i drugi rođendan, 25. svibnja 1944. godine, u pećini ponad Unca u Drvaru. Tada su divizije i korpusi kojima je komandovao bili jedan od izuzetno značajnih frontova antifašističke koalicije u Evropi. Slava Josipa Broza već je bila pronesena širom svijeta. Bile su objavljene knjige i stotine članaka o njemu slične uvodniku u njujorškom ”The Time” od listopada 1943:

”…Kad bude ispaljen posljednji metak u drugom svjetskom ratu, Tita će historičari i njegovi narodi smatrati za Georga Washingtona, Simona Bolivara, Benita Juareza i Bernarda O'Higginsa…”

Sve ofenzivo koje je Hitler preko svojih generala organizirao protiv Tita završile su krahom. ”Mi smo redovno poslije svake ofenzive javljali Führeru – piše jedan od tih generala – da su Titove bande razbijene. Ali već sutradan Tito bi nas napadao bolje organiziran, s jačim snagama…Teren kojeg bismo mi pročešljali ostajao bi zapaljenih kuća. Uhvatili bismo ponekog seljaka i ubili ga, a partizanima ni traga… Uvijek su nas nadmudrili…” Shvativši da mu ofenzivama ništa ne može, Hitlerov generalštab je pokušao da Tita uhvati na prepad. Organiziran je desant. Operacija nazvana u tajnim dokumentima Konjićev skok, pripremana je mjesecima. Najogrezliji nacisti su bili specijalno opremljeni i avionima i jedrilicama dovezeni nad Drvar i odatle spušteni u jednu od Titovih ratnih metropola. Svaki padobranac je imao sliku Maršala Tita. Napad je izvršen rano u jutro 25. svibnja 1944. U Drvaru toga dana nije bilo partizana; samo oficirska škola i čete Pratećeg bataljona. Tek iza 11 sati stigla je 3. lička proleterska brigada i razbila snage desanta.

Onog jutra Josip Broz se zatekao u pećini nad Uncem.

Ulaz u pećinu neprestano su tukli snajperisti i mitraljesci. Kasnije, kad su se Tito i drugovi spustili iz pećine i krenuli uz Gradinu, opet su bili tučeni gustom vatrom.

Ali nacisti ni ovoga puta nisu uspjeli.

Josip Broz je sve vrijeme rata dijelio sudbinu svojih boraca. Ako su jurišali, i on je u jurišnom rasporedu, ako su se smrzavali, i on je mrznuo, ako su gladovali, i on je bio gladan. On je kod svakog budio samopouzdanje. Oduševljavao je brigom o čovjeku, posebno o ranjenicima. Vojska kojom je komandovao nikad nije ni od koga, ni u selu, ni u oslobođenom gradu, uzimala ništa na silu. Istina, bili su u prednosti: ono što je imao, narod je sa svojim borcima redovno dijelio. Nažalost, i narod je onih godina gladovao.

Naročito je bilo gladno proljeće 1943. godine. Udarna grupa Vrhovnog štaba je vodila je vodila neprestane, danonoćne borbe od 20. siječnja, kad je počela velika njemačko-talijansko-kvislinška operacija Weiss. Tito je tada izveo na Neretvi čudesni manevar, kojim je potpuno zbunio neprijatelja. Udarna grupa je s više tisuća ranjenika i tifusara bila u čvrstom obruču. Partizanske divizije su nadirale prema Neretvi. Ali kad se neprijateljski front na pravcu partizanskog udara pojačao, Tito naređuje:

-Srušiti mostove preko Neretve!

Najprokušanijim proleterskim brigadama šalje zapovijest da udare u suprotnom pravcu. Njemački generali su uvjereni da Tito želi da se probija u pravcu sjeverozapada; da je odustao od prelaska Neretve. Ali to je bila samo zamka. Tek što su neprijateljske snage rokirane, inžinjerci Vrhovnog štaba su osposobili most kod Jablanice i kolone su s ranjenicima krenule uz strmi Prenj, da bi tamo do nogu potukle Dražine četnike. Na desnoj obali Neretve Nijemci nisu nikoga zatekli: mogli su samo dalekozorima pratiti vijugavu kolonu umornih ratnika kako odmiču uz smrzli Prenj. Potom: slijedi udar na istok. Ali vojska je nevjerovatno iznurena. S vojskom: 4500 ranjenika. I narod se povlači s borcima. Velika je glad.

Uoči 1. svibnja 1943. godine, poslije prelaska Neretve i Drine, Vrhovni štab je stigao u mjesto Govza. Tada je Tito naredio intendantu Niketiću da pribavi nešto hrane za borce. Upozorava:

-Uzeti samo ono što narod daruje!

Niketić je malo skupio. A za Vrhovnog komandanta je donio komad suhe slanine. Gladan, Vrhovni komandant pruži ruku da uzme slanini i da prizalogaji, ali onda se namršti:

-Jesu li svi borci dobili ovoliko parče?

Intendant je bio zbunjen. Muca:

-Nije bilo za sve, druže Stari. Nema više…

-Vrati i ovo parče u rezervu. I zapamti: koliko ostali dobij, toliko i meni pripada. Ni zalogaj više!

Intendant je to dobro zapamtio.

A znalo se dešavati da Vrhovni komandant ne dobije ni koliko ostali. Kad je Titov štab prvi put posjetio Peko Dapčević, u prosincu 1941. godine, nekoliko dana prije nogo je drug Tito u Rudu osnovao 1. proletersku brigadu, Tito je odustao od svog objeda:

-Jedi druže Peko. Putovao si, umoran si…

Dapčević se sjeća:

”Na stolu je bilo malo kačamaka, nešto kajmaka i sira, dakle sve što je trebalo, osim pribora za jelo. Tražiti ga nijesam mogao, a ja nisam imao baš nikakvog pribora… Pokušah da korom hljeba zahvatim parče kačamaka, No to mi nije sasvim uspijevalo… Tito je to, očigledno, primjetio. Brzo mi pruži svoju, jedinu kašiku…

-A čime ćeš ti, druže Tito, jesti…

No, Tito mi ugura u ruke kašiku. Brzo sam pojeo nekoliko zalogaja kačamaka i kajmaka, hitro ustao u pošao da operem kašiku, da mu je vratim…

-Kamo ćeš? – upita Tito.

-Da operem kašiku.

-Ne treba, očistiću je ja – reče.

Tada sam, kao stari vojnik, obrisao kašiku o kraj bluze i pružio je Titu.

-Pravilno – nasmija se Tito…”

U koloni Josipa Broza uvijek je bilo i dječaka. Prvi od njih se zvao Albin Pibernik: on je u koloni Vrhovnog komandanta krenuo iz Užica. Bio je najmlađi borac 1. proleterske brigade; dvanaestogodišnjak. Kad je 1. brigada bila prvi put postrojena pred Vrhovnim komandantom, Albin prozvan Mali stajao je u dvoredu čete ”Ivan Cankar” 5. šumadijskog bataljona. S brigadom je kasnije sudjelovao u legendarnom Igmanskom maršu, a poslije marša, kad je Tito svoj štab smjestio u Foči, u Prateći bataljon je uzeo kompletnu četu ”Cankar”. Od posljedica smrzavanja na Igmanskom maršu Albinova majka Anica je umrla u Foči. Veliki Albin, otac dvanaestogodišnjeg proletera Albina, naprosto nije mogao utješiti sina. I Tito, uvijek pažljiv prema svima iz svoga stroja, vidio je dječakove suze. Naredio je da Albinu sašiju uniformu i kapu i da mu dadu opasač. I krevet mu je uredio u svojoj sobi. Na zidnim novinama Pratećeg bataljona netko je tada napisao stihove:

Ne plaši se naš drug Stari,

Uza njega spava

Albin Mali

Kasnije je bilo mnogo dječaka u koloni Vrhovnog komandanta. Za vrijeme bitke na Sutjesci najmlađi je on onih oko Tito bio Milan Jokić. Nije imao punih 13. godina. Iznuren neprestanim tridesetodnevnim pokretima po bespuću, zaspao je na Zelengori. Tu su ga Nijemci zarobili. Jedan domobran, koji je kasnije prebjegao partizanima, ispričao je kako su nacisti tukli i ispitivali malog borca Okića. Najprije su ga ispitivali o Titu. Kaže da nije ni čuo za njega. Oficir ga udari; prijeti:

-Uhvatit ćemo mi Tita, još danas!

Dječak raskrvavljenog lica se tad razgoropadio:

-Nikad vi nas nećete pobijediti ni Tita uhvatiti!

Oficir je bjesno naredio da dječaka odmah streljaju. To je trebao učiniti onaj domobran, koji je kasnije prebjegao partizanima. Poveo je dječaka u šumu, ali nije ga streljao, nego ga umotao u ćebe, pa ubacio u neki sanduk u kamionu. U tom sanduku Jokić je stigao do Sarajeva. Na ulasku u grad je iskočio, pobjegao i opet se priključio partizanima…

Treći dječak iz kolone Vrhovnog komandanta, legendaran i po onome što je sve učinio, i po crtežu Andrejevića Kuna (Kurir Jovica) zvao se Jovica Tolman. Komesar pratećeg bataljona Branka Savić kaže da je to bio najsposobniji kurir za vrijeme Titovog boravka u Jajcu i Drvaru.

Jedan stranac, Brazilijanac Oliveira, pisao je poslije rata da je Jugoslavija ”zemlja u kojoj su u toku rata ispisane najljepše stranice borbe i istrajnosti”. To je kazano iz mnogo razloga.

Najprije: Jugoslavija je jedina zemlja u kojoj je plamen antifašističkog rata buknuo još onda dok je sva Evropa bila obvijena crnom kukastokrižnom zastavom smrti. Jedini zračak slobode u porobljenoj Evropi.

Drugo: Jugoslavija je jedina zemlja u Evropi oslobođena snagama vlastitih armija.

Treće: Jugoslavija je zemlja koja je u odnosu na broj stanovnika dala najbrojnije žrtve u drugom svjetskom ratu.

A sve ono što je učinjeno, činjeno je po zamislima Josipa Broza Tita. One mračne 1941. godine, kad je malotko znao što treba činiti i kako treba činiti, Josip Broz, revolucioner za kojeg će najpoznatiji američki komentator Lippmann kasnije pisati da je ”najvažniji od svih misionara komunizma” (povjesničar Fred Neal će pak zapisati da je Titov put ”postao najznačajniji kvalitetni skok u razvitku marksizma poslije oktobarske revolucije”), genijalnim umjećem da teoriju razvija u praksi, objasnio je Partije i svojim narodima:

-Revolucija, ali ne barikade u gradovima, nego dugotrajni partizanski rat!

I tako je pokret kojeg je on vodio bio jedini antifašistički pokret u porobljenoj Evropi koji nije ostao samo pokret otpora, samo diverzije i sitne akcije, nego je prerastao u općenarodni oslobodilački rat.

Kad je Hitler izbio pred Moskvu, Tito ima hrabrosti da u slobodnom Užicu postroji svoje četa: 7. studenog, o odanu oktobarske revolucije, njegove su trupe izvršile prvi defile oslobodilačkih snaga u Evropi.

Kad svi saveznici šalju Petru Karađorđeviću čestitke za dvadeseti rođendan, Josip Broz ima petlje da zaprepasti saveznike: on stvara vladu nove Jugoslavije; u Jajcu u jesen 1943. godine. Kasnije će sam reći, govoreći o odlukama u Jajcu: ”Znali smo da će Drugo zasjedanje AVNOJ-a imati u historiji nove Jugoslavije jednu od najdalekosežnijih i najistaknutijih uloga… Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije stvorili su sinovi svih naših naroda, pravi narodni predstavnici, u jeku revolucionarne borbe za slobodu i novi, bolji život. U najtežim časovima svoje historije, narodi naše zemlje imali su dovoljno snage i sposobnosti da ostvare jednu od svojih najvećih tekovina. Poniklo iz samog naroda, i formirano na Prvom zasjedanju u Bihaću, ovo tada centralno političko tijelo izrazilo je na svom Drugom zasjedanju u Jajcu čvrstu rješenost svih naših naroda da, kao rezultat svoje borbe, ostvare svoj slobodni život i pravednije društveno uređenje u jedinstvenoj i ravnopravnoj bratskoj zajednici. Na temeljima tada postavljenim bilo je potrebno, u daljim žestokim borbama protiv okrutnog neprijatelja, ostvariti konačno oslobođenje zemlje i… učvrstiti međunarodni položaj nove Jugoslavije – i, na principima socijalizma i samoupravljanja, na osnovama istinske demokratije, graditi i razvijati našu novu državnu tvorevinu…”

Te ”noći rješenosti”, u renoviranom zdanju usamljene kuće na desnoj obali Plive, stotinjak metara prije njenog utoka u Vrbas, pretposljednje noću u studenom 1941. godine, prvi je put odjeknula pjesma:

Druže Tito, mladi maršale,

Mase su te izabrale.

U očima vijećnika (i sjedobradih staraca i golobradih dječaka, u očima prokušanih ratnika kaljenih na sovjetskim i mađarskim i španjolskim i jugoslavenskim ratištima i u očima starih političara koji su shvatili da je Titova misija sudbinski presudna za sve jugoslavenske narode) zaiskrile su suze. Bezmjerna radost je sve obuzela: čovjek koji se već bio posvjedočio kao simbol i izraz humanističke vizije svijeta, proglašen je od predstavnika svih naših naroda maršalom Jugoslavije. Prijedlog je obrazlagao akademik dr. Josip Vidmar:

”Da bismo dali izraza sadašnjem stanju naše vojske koje se iz malih partizanskih i diverzantskih odreda, kroz teške borbe, razvila u redovnu, disciplinovanu, moderno organizovanu i naoružanu, jedinstveno rukovođenu vojsku, da bismo samosvesno dokumentovali njeno sadašnje brojno i kvalitetno stanje i da bismo joj u isto vreme dali najviše priznanje za njena velika i slavna dela u našoj oslobodilačkoj borbi, predlažem, u ime slovenačke delegacije, da Predsedništvo AVNOJ-a donese odluku o dodeljivanju naziva maršala Jugoslavije vrhovnom komandantu NOV i POJ, drugu Titu.”

Dobro je zapamćen iz tih dana: ”Srednjeg je rasta, čvrsto građen, glavu drži ponosno, Lice mu je blijedo, obrijano, kosa plava, na sljepoočnicama prosijeda, čelo visoko, oči mu leže duboko, svijetlo-modre su, malko zamagljene i umorne, nos izrazito povijen, izraz usta beskrajno kompliciran, brada jaka, čitav izraz lica energičan i očaravajući; u njemu je nešto napoleonsko, a moglo bi da bude i lice umjetnika.”

To je lice stvaraoca. Božidar Jakac, koji ga je portretirao studenog 1943. godine u Jajcu, uz crtež nam je ostavio i opis: ”Svijetlo, blijedo, ozbiljno, a ipak toplo izražajno… muška odlučnost, oštrina i ozbiljnost smjenjivali su se na svijetlim, sanjalačkim izrazom umjetnika i smiješkom koji budi u čovjeku toplo ljudsko osjećanje.”

A kad je išao, teško su ga stizali. To je uspravni, žustri, brzi hod. Njegovi pratioci bi trčali, da ga stignu. Na putu do Zelengore preko Jahorine i Romanije prema Jajcu, ili na putu od Jajca za Drvar, Kroz planine snijegom zavijane, ratnici koji su ga slijedili neprestano su priželjkivali da uzjaha bosanskog žilavog konjića: lakše je bila stizati konjče, nego brzonogog Komandanta.

Do ulaska u Beograd popodne 23. listopada 1944. godine, duže je vremena proveo u Užicama, Foči, na Mliništu, u Bihaću, Jajcu, Drvaru i na Vicu. To su Bile ratne metropole. Svaka od njih predstavlja određenu fazu rata, iako se sve te faze prožimaju i tek viđene zajedno čine cjelinu.

Užice, 1941: inicijative i objedinjavanje.

Foča, siječanj-svibanj 1942: jasne naznake rata koji prerasta u revoluciju.

Mliništa, nadmorska visina 1400 metara, šatori, kasno ljeto i rana jesen 1942: vrijeme razrastanja partizanskih snaga, stvaranje Narodnooslobodilačke vojske

Bihać, jesen 1942, do siječnja 1943: stvaranje AVNOJ-a. Proširivanje slobodne teritorije, koja je bila veća od mnogih evropskih država.

Zatim slijedi dugi period pokreta: od kraja siječnja do 25. kolovoza 1943. godine Josip Broz i oni koji su ga slijedili nisu čak imali priliku ni da legnu u krevet.

Jajce, od 25. kolovoza 1943. do 7. siječnja 1944: razdoblje utemeljenja nove države. Učvršćivanje tekovina borbene revolucije. Vrijeme kad je NOV stasala – sa svojih 400.000 boraca – za vođenje velikih operacija, kojima su saveznici priznali značaj presudnih frontova.

Drvar, siječanj 1944, – 25. svibanj 1944.: intenzivna nastojanja usmjerena na međunarodno priznanje nove Jugoslavije uz shvatanje, da ćemo priznati biti onoliko, koliko smo jaki. A svijet već priznaje, u proljeće 1944. da je ”danas maršal Tito ličnost čije ime po važnosti dolazi u isti red s maršalom Staljinom, Dwightom Eisenhowerom, Bernardom Montgomeryjem”; razdoblje je to kad se sve učestalije u britanskom parlamentu čuje: ”Tito veli da jugoslavenski narod ne želi stari poredak, narod želi nove uvjete života u Jugoslaviji. A Mihajlović želi stare uvjete i zato je prišao Nijemcima…” U tom periodu su i Sovjeti poslali svoju misiju kod Titovog štaba, kojeg sovjetski general Kornjejev – pred ostalim savezničkim izaslanicima – u veljači 1944. pozdravlja kao ”najtalentiranijeg organizatora i rukovodioca”, jer – to će pak reći jedan Britanac, Churchillov sin Randolph – ” ono što su Tito i partizani učinili trebalo bi poslužiti kao primjer svim okupiranim zemljama”.

Vis, poslije Drvara, do ulaska u Beograd: međunarodno priznanje. Jasno uočavanje pobjede. Razdoblje kad američka štampa piše da je Tito stvorio armiju ”koja je razbijala više njemačkih divizija nego cijela naša i britanska vojska u Italiji”

Beograd. Pobjeda. Slobodna Jugoslavija.

Do ulaska u oslobođeni Beograd, Vrhovni komandant maršal Jugoslavije Josip Broz Tito se sreo s dvojicom državnika: u kolovozu 1944. s Winstonom Leonardom Spencerom Churchillom, šefom britanske vlade, a u rujnu 1944. s generalismusom Josifom Visarionovičem Džungašvilijem Staljinom, predsjednikom sovjetske Vlade.

U dvomotornom avionu anglo-američke komande Sredozemlja putovao je na susret s Churchillom 6. kolovoza 1944. godine. Na Visu je tada Vrhovni štab imao odličan aerodrom, kojeg su partizani izgradili u travnju – u sredini otoka, tamo gdje su nekad bili veliki vinogradi vugave. Zajedno s Titom putovao je i njegov sin Žarko, koji je upravo bio navršio dvadeset godina, a imao je već trogodišnje iskustvo ratnika: borio se do 1944. u redovima Crvene armije i ruku je izgubio u bitki za Moskvu. Od 6. do 11. kolovoza Tito je obilazio saveznički front u Italiji. Tu se upoznao i s generalom Haroldom Alexanderom, koji će pola godine kasnije, obišavši Sremski front, reći Titu:

-Tek kad sam se u Italiji iskrcao sa svojim pobjedonosnim armijama, shvatio sam i ispravno ocjenio ogromnu pomoć i potporu koju ste davali savezničkoj stvari!

Taj čuveni britanski feldmaršal je također rekao da je ”NOV jedina saveznička vojska u Evropi, kojoj je povjeren poseban front i koja vodi samostalne operacije pod komandom svog vrhovnog komandanta maršala Tita”.

Churchill je putovao u Italiju samo da se susretne s Titom. ”Želim vidjeti samo vas i maršala Jugoslavije” – javio se generalima Alexanderu i Wilsonu. Sastanak je upriličen 12. kolovoza na terasi vile ”Rivalti” u Kazerti kod Napulja. Prvi razgovor je vođen pred golemom kartom evropskog ratišta. Churchill preleti očima kartu; zadržava pogled na Balkanu:

-Imate, gospodine maršal, istaknuto mjesto u čitavoj strateškoj slici Evrope.

-Mi nemamo dovoljno oružja. Nemamo avijacije. Teško naoružanje nam je krajnje slabo. Ali za Balkan se ne uzbuđujte: NOV Jugoslavije je pouzdan saveznik.

Churchill podsjeća maršala da Hitler još raspolaže s 321 divizijom na frontu od 15.000 kilometara: preko 9.000.000 vojnika. Tito se osmjehnuo. Churchill zna: Titove divizije su i dosad uspješno tukle neprijatelja koji je imao i do 830.000 vojnika na jugoslavenskom ratištu.

Nisu se sukobljavali razgovarajući u domeni vođenja rata. Stavovi su bili različiti kad su – razgovarajući 12. i 13. kolovoza – prešli u domenu političkog. Hoće li Tito uvesti komunizam ”po ugledu na Rusiju”. Šta će biti s mladim kraljem? Poslijeratna sudbina Istre? ”Tito je – zapisano je – s mnogo argumenata iznosio značaj borbe jugoslavenskih partizana ne samo za oslobođenje Jugoslavije, nego i za zajedničku savezničku pobjedu. Inzistirao je na preciznijoj razradi vojne suradnje i isporuke oružje. Kad je riječ o Istri i Trstu, napomenuo je jasno da Jugoslavija ne može pristati na nekakvu italijansku civilnu administraciju, jer narodnooslobodilački pokret, realno, svojom mrežom narodne vlasti, upravlja već najvećim dijelom tih oblasti, a osim toga jugoslavenski narodi su već dosad svojom herojskom borbom i jasno izraženom voljom donijeli neizmijenjivu političku odluku o budućnosti ovoga dijela rodnog tla…”. Na pitanje o komunizmu, Tito je marksistički odgovorio:

-Svaka revolucija, pa i jugoslavenska, ima svoje puteve. Nama rusko iskustvo može koristiti, ali nismo nikad mislili doslovno primijeniti ta iskustva.

Imao je spreman odgovor i za pitanje o kralju. Jednostavno:

-Neka dođe i neka se bori, kao i svi njegovi vršnjaci u Jugoslaviji.

Predveče prvog dana razgovora, kuriri Vrhovnog štaba, koji su neprekidivo prenosili vijesti (Vis – Bari – Kazerta), predali su Titu depešu: grupacija od tri divizije NOV prodrla u Srbiju, razbile Nijemce, Bugare i četnike na Kopaoniku, kreću u srce Srbije; dvije najelitnije divizije – 1. proleterska i 6. proleterska – u borbenom su maršu za Srbiju…

Nekoliko mjeseci kasnije Churchill je u britanskom parlamentu izjavio da je ”najozbiljniji podržavalac maršala Tita u inozemstvu”; i, osim toga: ”Tito je jedan od mojih najboljih prijatelja… Ja se najozbiljnije nadam da će se dokazati da on može biti i spasilac i ujedinitelj svoje zemlje, kao što je, van svake sumnje, sada njen neosporni gospodar…”

Bio je velik državnik, blistav strateg, jedan od najrealnijih političara, znao je pouzdano da je Tito i spasilac i ujedinitelj svojih naroda, ”neosporni gospodar” Jugoslavije u ratnom razdoblju, a ipak – o tome sam piše – uvjeren da samo veliki rješavaju sudbinu svijeta, da samo oni mogu krojiti kartu svijeta. Njegovi moskovski razgovori sa Staljinom, listopada 1944. godine, često su opisivani. Sam Churchill je zapisao kako je dao Staljinu ceduljicu s prijedlogom da Jugoslaviju dijele: pola-pola. A Staljin je, kaže, na to zadovoljno stavio potpis!

Prije toga razgovora Churchill – Staljin, u Moskvi je nekoliko dana boravio Josip Broz: kraj rujna 1944. godine. Putovao je avionom, preko Krajove, gdje je bio štab maršala Tolbuhina, komandanta III ukrajinskog fronta. Dakota u kojoj su osim Maršala bili i Ivan Milutinović, član Politbiroa i Vrhovnog štaba i šef kabineta Vrhovnog komandanta Mitar Bakić, uzletila je noću 21. i 22. rujna 1944. Avionom su upravljali sovjetski piloti. Već 24. rujna Tito je bio u Moskvi. Tada je Tito prvi put – oči u oči – razgovarao s Josifom Visarionovičem. Trupe Crvene armije su brzim tempom napredovale na zapad; preko Rumunije i Bugarske bližile su se jugoslavenskoj granici. Staljin je, kao i Churchill, s mnogo realnosti u ocjenama, govorio o izuzetnoj važnosti borbenih akcija Titovih divizija na južnom krilu ukrajinskog fronta. Tih dana u Moskvi je dogovoreno koordiniranje u oslobodilačkim operacijama. U saopštenju objavljenom poslije razgovora naglašeno je da je sovjetska komanda tražila i dobila dozvolu za ulazak trupa Crvene armije na jugoslavenski teritorij kojeg će napustiti nakon završenih vojnih operacija. U oblastima (dogovoreno je da sovjetske trupe jednim korpusom sudjeluju u beogradskoj operaciji i da se kreće sjevernim rubom zemlje) gdje će privremeno biti sovjetske trupe – za razliku od svih ostalih zemalja kroz koje je prolazila Crvena armija – kompletna civilna uprava ostaje sve vrijeme u nadležnosti Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije.

Tito se iz Moskve vratio u Krajovu, a odatle je otputovao u Vršac, pa u Belu Crkvu, odakle je komandovao – preko radio-veza – jedinicama koje su oslobađale Srbiju i onima koje su oslobađale Dalmaciju. Predveče 23. listopada stigao je u oslobođeni Beograd. Proslavljeni komandant armijske grupacije, koja je potukla njemačke divizije na prilazima Beogradu i u Beogradu, Peko Dapčević, predao mu je raport da dunavskom keju. Kad im se, nešto kasnije, u Užičkoj 15. pridružio predsjednik Prezidijuma AVNOJ-a dr. Ivan Ribar, Tito mu se obratio:

-Zar nisam rekao u Jajcu: treće zasjedanje AVNOJ-a bit će u slobodnom Beogradu!

Beograd je bio oslobođen u listopadu, a do oslobođenja čitave zemlje trebalo je još krvariti više od pola godine. Da bi borba u svom završetku bila što uspješnija, Tito je u novoj 1945. godini osnovao tri armije, a nešto kasnije još jednu. Te su armije, pod komandama Peka Dapčevića, Koče Popovića, Koste Nađa i Petra Drapšina, u suradnji s partizanskim korpusima u neprijateljskoj pozadini, u četiri posljednja mjeseca rata potukle kompletne hitlerovske snage pod komandom generala Löhra, vrhovnog komandanta Jugoistoka. Te snage su pružale žilav otpor, zajedno s ustašama i četnicima, sve do potpunog poraza 15. 5. 1945. godine.

Written by Admin

Septembar 7, 2008 at 8:16 pm

Objavljeno u Tekstovi

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

%d bloggers like this: