24sata

Padaj Silo i Nepravdo!

Jovan Popović: Nesvrstani

leave a comment »

Legendarni pobjednik u ratu, Josip Broz je postao i jedan od stupova suvremenog svijeta, onaj koji, ustrajno revolucionaran, tumači ”da bez slobode nema mira, ali … i bez mira nema slobode”. Naime, mir u sloboda su u uzajamnoj ovisnosti: mir jest funkcija slobode i ravnopravnosti, a sloboda je funkcija mira:
Tako govori Josip Broz.
U tom smislu djeluje Josip Broz.

Ličnost po kojoj smo poznati. Onaj koji već decenijama objašnjava svijetu: ”Ja bih želio da svi narodi u svijetu budu prijatelji”, jer ”mi želimo da u svijetu trajno vlada mir…” On je ona presudna ličnost koja je od Jugoslavije stvorila zemlju
”… gdje je duh bez straha, glava visoko uzdignuta,
gdje je saznanje slobodno,
gdje svijet ne postaje parče tijesnih, kućnih zidova,
gdje riječi dolaze iz dubine Istine,
gdje neumorno težnja pruža ruku ka savršenstvu,
gdje bistra rijeka razuma ne gubi putanju svoju u suhom pijesku navike,
gdje duh, kojim upravljaš, vodi u sve prostranije mišljenje i djelanje…”

Tito se u povijesti javio kao iznimni tumač proleterske uzajamnosti, onaj koji je na putovima proleterske revolucije ujedno shvatio – i to svijetu prenio – ”da je aktivna miroljubiva koegzistencija isto što i politika mira”. Principi te politike (zabrana upotrebe sile i prijetnje silom; sistem mirnog rješavanja međunarodnih sporova; nemiješanje u unutrašnje poslove drugih zemalja; suverene jednakosti; striktno poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta; dinamična suradnja država u raznim oblastima; ravnopravnost i pravo na samoopredjeljenje naroda) nisu, zapravo, kao ideja novost. To nije ”opcija u korist međunarodnog status quoa i stagnacije”. Afirmacija aktivne miroljubive koegzistencije, koncepcija koje se danas svuda u svijetu povezuje s imenom Tito, upravo po Titovom tumačenju ”ne znači da se u suvremenim uslovima u društvu neće odvijati dalji progresivni procesi i promjene, jer je koegzistencija sastavni dio tih promjena koje su historijski neminovne. Ono što politika koegzistencije treba da obezbjedi to je da se te promjene odvijaju bez ratova, uz jačanje demokratskih odnosa u svijetu, uz jačanje uloge najširih narodnih slojeva u rješavanju ekonomskih i društvenih problema.”

Tako je Josip Broz govorio 1961. u Beogradu, na Prvoj konferenciji nesvrstanih. A šest godina ranije, u prosincu 1954. godine prvi put su u jednom međunarodnom dokumentu, na Titovu inicijativu, dakako, šire razrađena načela miroljubive aktivne koegzistencije: 22. prosinca 1954. u deklaraciji Tito – Nehru. Upravo zbog te deklaracije politika nesvrstanosti i aktivne koegzistencije – a Nehru i Tito su se na takvu politiku još ranije zavjetovali – ulazi u novo razdoblje svoje evolucije: pretvara se u povijesno značajnog činioca u međunarodnim odnosima.

Na put u Indiju Josip Broz je krenuo na ”Galebu” 30. studenog 1954. godine. U Bombaj, grad prozvan ”kapijom Indije”, ”Galeb” je stigao 16. prosinca. Predsjednika Jugoslavije su na moru dočekali indijski razarači. Kad je Predsjednik prešao na palubu indijskog razarača ”Delhi” s dokova, s kranova, s krovova najviših kuća u luci, zagrmilo je snažno:
– Maršal Tito di džai!

Kroničari su zapisali da je ”čitava džinovska lučka metropola – Bombaj – izišla na ulice i kejove”. Jedan od izvjestitelja javljao je svom listu: ”…Duž obale nedogledan vijugav ljudski stroj, uz moćan žamor sličan oceanskom šumu, gubio se bijelim dugim košuljama, kao neobično ogromna zmija, vesela: Maršal Tito zindabad! Džai Hind – Džai Jugoslavija!…” Na svakom koraku: živio, zindabad, džai!
To su bili dani kad su mnogi novorođeni Indijci dobili ime Tito. Ime simbola i legende. Titovim dolaskom u Indiju prvo razdoblje nesvrstanosti – karakteristično po nepovezanom izjašnjavanju pojedinih zemalja – prestaje: počinje faza nesvrstanosti i aktivne koegzistencije kao politike uzajamnosti; akcije nesvrstanih dobivaju konture usklađenih zajedničkih istupanja. Prvi precizniji dogovori o tim nastupanjima vođeni su u Nju Delhiju. Publicist Đorđe Radenković nam je ostavio zapis o tome: sjećanje onovremenog Titovog generalnog sekretara Jože Vilfana. U vrlo svečanoj atmosferi za Predsjednika Jugoslavije bio je – uvečer 24. prosinca 1954. godine – priređen prijem. U atmosferi neobičnog ugođaja, između brojnih zvanica, Tito je prišao Jawaharlalu Nehruu i uzeo ga pod ruku. Lagano su krenuli u drugi kraj sale. Vilfan je, uobičajeno, pošao za njima, jer je imao i ulogu prevodioca. Tad još naš Predsjednik se nije sasvim slobodno služio engleskim. Ipak, ovoga puta nije htio prevodioca:
– Vilfan, sami ćemo razgovarati! – rekao je Tito.
Njih dvojica, sami, Tito i Nehru, razgovarali su dvadeset minuta. Radenković piše: ”Tito je najvećim delom, nešto živo, prosto ne zastajkujući, govorio indijskom premijeru; kada su ponovo ustali lice Nehruovo bilo je ‘promenjeno’. Možda je to bio onaj, uvek jedan, psihološki trenutak kada se srodnost ideja pretapa u emotivno prijateljstvo.”

Program zajednički dogovorene međunarodne politike, one politike koju će iz godine u godinu, onom brzinom kojom je rušen kolonijalni sistem, prihvatiti zemlje svijeta, Tito i Nehru su iznijeli u zajedničkoj deklaraciji ističući da ”žele da objave da politika neuključivanja u blokove, koju su njihove vlade usvojile i koju sprovode, ne predstavlja ‘neutralnost’ ili ‘neutralizam’, niti dakle, pasivnost, kao što se poneki put tvrdi, nego aktivnu, pozitivnu i konstruktivnu politiku koja teži kolektivnom miru, na kome jedino može da počiva kolektivna bezbednost…”
Četrnaest godina kasnije, na IX kongresu Saveza komunista Jugoslavije, predsjednik SKJ je govorio o tim počecima:
”Kad smo krenuli nezavisnim putem ne priključujući se grupacijama zemalja u dva suprotstavljena bloka, i kad smo se oduprli politici podjele svijeta i odbacili sve ono što ona sa sobom nosi – mi smo izabrali težak put. Pa ipak, imali smo snage da krenemo tim putem i da na njemu istrajemo, propovjedajući i sprovodeći jedan program mira i koegzistencije koji je danas u svijetu široko poznat i priznat, a zahvaljujući kome smo mi bili u stanju da dajemo i da stalno povećavamo svoj doprinos općoj stvari.”

Devetnaest godina poslije prvog putovanja u Indiju, Tito se našao u Delhiju, ovoga puta zbog nagrade: 25. siječnja 1974. godine bila mu je predana ”Nehruova nagrada za međunarodno razumijevanje”. U prisustvu ”iskreno uzbuđene Indire Gandi” (javljali su novinski izvjestitelji), predsjednik Republike Indije Varahagiri Venkata Giri je govorio:
”Titovo ime postalo je sinonim nepokolebljive volje, hrabrog državništva i čvrstog revolucionarnog poleta. Ne može se naći bolja ličnost od ličnosti Josipa Broza Tita za dodjelu Nehruove nagrade. Oba ova velika imena nastala su kao herojske ličnosti koje je podsticao isti duh, nesebična služba potlačenima, nepokolebljiva hrabrost u suprotstavljanju eksploataciji i čvrsta odlučnost da izgrade novu naciju, novi svijet… Tri ličnosti – Tito, Naser i Nehru – dali su potčinjenima na ovoj zemlji viziju svijeta bez rata, svijet bez siromaštva, i ulili su narodima volu da ovu viziju pretvore u stvarnost…”

Nasera je Josip Broz upoznao vraćajući se iz Azije, u veljači 1955. godine. Tridesetsedmogodišnji potpukovnik, koji je u noći od 23. srpnja 1952. godine zbacio posljednjeg egipatskog kralja i najavio revolucionarne promjene, Gamal Abdel Naser (od 15. rujna 1954. predsjednik Republike Egipat), dočekao je jugoslovenskog predsjednika kad je ”Galeb” uplovio u Sueski kanal. Nešto iza osme jutarnje ure 5. veljače 1955. ”Galeb” se približavao luci Sueza. Mornari egipatskog razarača ”Ibrahim” prvi su odali počast velikom gostu. ”Galeb” je plovio u pratnji naših razarača ”Triglav” i ”Biokovo”. Na pozdrav egipatskih mornara odgovaraju topovi s ”Galeba”: salva ”teritorijalnog salutea”. Pred lukom Suez opet je odjeknula grmljavina topova: ovoga puta ispaljena je 21 granata s egipatskog razarača ”Tarik”.

Tačno u 8 sati i 45 minuta na tek usidreni ”Galeb” stiže predsjednik Naser. Visok, preplanulog lica, nasmijan, žustro korača prema tumaču revolucije i mira. Nasera prate tri egipatska ministra: Amer, ministar vojske, Mohiedin, ministar unutrašnjih poslova, i Favzi, ministar inozemnih poslova. Naser je uzbuđen i radostan. Tu uzbuđenje, i tu radost ne može – kasnije će reći: da i ne želi – sakriti dok izražava najtopliju dobrodošlicu.
Sve to vrijeme s obale odjekuje snažno klicano:
-Aša Tito, aša Gamal!
To je bilo vrijeme kad je arapski svijet ”znao što želi da ukloni – to je pisao Naser – ali nije znao što želi da izgradi”. Trebalo je naći svoj put; tražiti ga i naći – kao što je i Tito učinio. Naser to shvaća; Naser to hoće.
Onog petog dana u veljači dugo su razgovarali, uglavnom u brodskom salonu. Od 9 ujutro do 2 popodne.

Drugi put su se sreli 28. prosinca 1955. godine. Od luke Suez Tito se u Kairo odvezao specijalnim vlakom. Članovi revolucionarnog savjeta i egipatske vlade na čelu s Naserom čekali su Maršala na peronu. Tito je tada dobio rezidenciju u dvorcu Kubeh. Dok je Kairo klicao ”Živio Tito, živio Gamal” Naser je ”ležeran i robustan u svojoj mrkoj, potpukovničkoj uniformi”, toplo pozdravljao Tita:
– … Ne samo kao šefa prijateljskog naroda prema kojem egipatski narod oduvijek osjeća naklonosti i divljenje, nego i kao velikog vojnika i državnika…
Sreli su se 23 puta: 14 puta u Egiptu, 6 puta u Jugoslaviji, zatim u New Yorku, u Lusaki i Nju Delhiju, Ta 23 susreta od veljače 1955. godine do veljače 1970. godine, sedam mjeseci prije Naserove prerane smrti, bili su i izraz ličnih sklonosti, prijateljstva, ali i izraz napornih nastojanja da se izbori i održi mir u svijetu: da svijet prihvati politiku miroljubive aktivne koegzistencije.

Tito, Nehru i Naser, stupovi politike nezavisnosti i mira, imali su prvi zajednički sastanak 18. srpnja 1956. godine na Brionima. Prethodni Titovi odlasci u centre vanblokovske politike u Aziji i Africi, kao i Bandunška konferencija afro-azijskih zemalja travnja 1955. godine, jasno su naznačili pravce aktivne nesvrstanosti.
Prije susreta trojice na Brionima, sastali su se Tito i Naser – 12. srpnja. Prilikom toga sastanka ”utvrđena je lista pitanja koja će oba predsjednika iznijeti Nehruu”, koji se avionom dovezao u Pulu 18. srpnja u podne. ”U drugom mrkom indijskom ačkunu, sličnom kaftanu, s bijelom gandijevskom kapom na glavi i crvenom ružom u reveru kaputa” Nehru je istog dana jahtom ”Podgorka” stigao na Brione i pozdravio Tita:
– Tako sam sretan, što vas opet vidim!
Trojni razgovori su održani na Vangi. Počeli su popodne 18. srpnja. Izabrano je izuzetno ugodno mjesto: Titov najintimniji kutak. Koji su s Titom češće znadu da se on ”tu povlači da se najpotpunije odmori i da najusredsređenije razmišlja. Tu on ima tamnu komoru u kojoj sam razvija svoje fotografije sa svjetskih putovanja. Na Vangi ima i radionicu u kojoj obrađuje metal. Na Vangi je i vinograd u kojem trsje sam Predsjednik stručno obrezuje; između čempresa i palmi izlaz na obalu”. U čudesnom miru Vange, u idili palmi, čempresa, vinograda i mora, tri izuzetne ličnosti suvremenog svijeta tražili su putove do mira pravičnosti i ljudske ravnopravnosti.

Ti značajni brionski razgovori vođeni su dva dana: 18. i 19. srpnja 1956. godine. ”Svjesni da problemi svijeta ne mogu biti odjednom rješeni”, ali ujedno i uvjereni ”da je potrebno strpljivom i dobrom voljom istrajati u pokušajima da se postignu rješenja”, Tito, Nehru i Naser u zajedničkoj izjavi kažu:
”Mir se ne može postići podjelom, već težnjom ka kolektivnoj sigurnosti u svjetskim razmjerima i proširivanjem oblasti slobode, kao i okončanjem dominacije jedne zemlje nad drugom…”

Prvim susretima Tita s Nehruom i Naserom, te Bandunškom konferencijom počinje drugo razdoblje razvoja nesvrstanosti i aktivne koegzistencije – vrijeme do Beogradske konferencije 1961. godine. Vrijeme totalnog zahlađenja odnosa prozvanog ”hladni rat” bilo je prevaziđeno. Vojnopolitička ravnoteža između dviju supersila, iako nagruvana odnosima nepovjerenja i konkurencije, bila je u znatnoj mjeri uspostavljena. Ali ta ravnoteža je vrlo često remećena povremenim eksplozijama i opasnim krizama. Na primjer: jesen 1956. godine, kad su Engleska, Francuska i Izrael napale Egipat. Gotovo istovremeno: burni događaji u Mađarskoj, poslije pada Rakošijeve vlade. Ili. Svibnja 1960. godine, kada je duboko nad teritorijem Sovjetskog Saveza oboren američki špijunski avion U-2.

To razdoblje, drugu polovicu pedesetih godina, s posebnim značajem karakteriziraju koja često nazivamo ”afrička revolucija”. Afrika je, naime, bila raj za kolonizatore: neprikosnoveni kolonizatorski rezervat bijelaca. Upravo u drugoj polovici pedesetih godina rezervat se silinom nesuzdrživosti budi. Poslije sastanka afro-azijskih zemalja u Bandungu 1955. godine počeo je burni proces osamostaljivanja Afrike. Pet godina poslije završetka drugog svjetskog rata, u vrijeme najžešće napetosti između istoka i zapada, kad Titova Jugoslavija jedinstvenim žarom samosvojne neovisnosti krijesi nad svijetom, kao savjest čovječanstva i mira, Afrika je imala samo tri nezavisne zemlje. Petnaest godina kasnije bilo je iz mraka kolonijalizma oslobođeno gotovo 200.000.000 Afrikanaca: 36 nezavisnih zemalja.

Odmah poslije konferencije u Bandungu osamostaljuju se Maroko i Tunis. Slijede Gana i Gvineja: buđenje crne Afrike, bogate Afrike rastegnute na jug, jugoistok i jugozapad od Sahare. Čitav kontinent ima oko tri stotine milijuna stanovnika. Kolonijalističke prisile oslobodilo ih se pet šestina. Još jedna šestina plaća danak imperijalizmu.

Tito, Nehru i Naser imaju jasnu viziju oslobođenja svijeta. Novi svijet želi život. Mir je uvjet života. Uvjet mira: suradnja. Gotovo da nije bilo svjetskog dnevnika koji u lipnju 1956. godine ne objavljuje riječi Josipa Broza o tome kazane na veličanstvenom mitingu njemu u čast organiziranom u Moskvi, koju je posjetio poslije deset godina:
”Ako odbacimo – a to bezuslovno moramo učiniti – rat kao sredstvo za rješavanje raznih međunarodnih spornih pitanja, a isto tako i kao sredstvo za razračunavanje između država sa različitim sistemima, onda kao jedini izlaz ostaje miroljubiva i aktivna koegzistencija između naroda i država.”

Na putu do priznanja i gotovo masovnog prihvatanja miroljubive i aktivne koegzistencije, kao principa odnosa među narodima i državama, na tome putu stalnog uspona politike uzajamnosti i mira poput međaša rasta imamo četiri konferencije šefova država i vlada neangažiranih:
rujan 1961, Beograd;
listopad 1964, Kairo;
rujan 1970, Lusaka;
rujan 1973, Alžir.

Na prvom skupu bilo ih je 25; u Alžiru – 76. Svijet je već prihvatio i često ponavljao ocjenu: ”Na sva četiri skupa Tito, jedan od njihovih glavnih inicijatora, bio je ličnost koja u krugu istaknutih neimara te politike mobilizira i pokreće, snagom argumenata i svog ličnog primjera usmjerava na akciju, traži i nalazi zajednički imenitelj snaga nesvrstanosti i uopće, prednjači u tom nesektaškom, nedogmatskom pristupu savremenim pitanjima međunarodnih odnosa, uvijek ravan među jednakima.”
Beogradska konferencija prvih ličnosti nesvrstavanja održana je sa shvatanjem: ”Dok danas odluke koje vode ratu ili miru zavise od velikih sila, posljedice pogađaju čitav svijet.” To je kazano i u zajedničkoj Izjavi o opasnosti od rata. Prvih dana rujna Josip Broz je osobno dočekao državnike iz 25 zemalja, promatrače iz tri države i 40 predstavnika antikolonijalnih, oslobodilačkih pokreta. Na Konferenciji su državnici iz zemalja četiri kontinenta: Azija, Afrika, Južna Amerika, Evropa. Većina tih zemalja, zapravo tri petine od prisutnih, stekle su nezavisnost poslije drugog svjetskog rata.

Svijet, prenagruvan suprotnostima, pun je prijetnji.
Upravo su najavljivane nove atomske eksplozije.
Blokovi zveckaju oružjem.
A oni su se okupili da brane mir i čovjeka.

Josip Broz, državnik-domaćin, koji je – vidi se iz izjava sudionika summita – dobio puno priznanje ”za državničku pronicljivost i energiju u složenoj borbi za prodor nesvrstanosti”, otvorio je Konferenciju. Govorio je tada:
”…Kad smo krenuli nezavisnim putem, ne priključujući se grupacijama zemalja u dva suprotstavljena tabora, i kad smo se oduprli politici podjele svijeta i odbacili sve što ona sobom nosi, mi smo izabrali težak put. Pa ipak, imali smo snage da krenemo tim putem i da na njemu istrajemo, propovjedajući i sprovodeći jedan program mira i koegzistencije koji je danas u svijetu široko poznat i priznat…”
Govorio je državnicima koegzistencije:
”…Mi smo se danas okupili ovdje da bismo uskladili naše snage, udružili napore i pomogli svijetu – koji stalno guraju ka ivici propasti – da u ovom dvanaestom času sagleda svu opasnost koja mu prijeti, da mobiliše sve svoje moralne snage i energiju za učvršćenje mira u svijetu i proširenje opšte i ravnopravne međunarodne saradnje…”

Beogradska je konferencija karakteristična i po tome što inzistira na neodgodivim reakcijama protiv svih oblika opasnosti po mir, ali i po tome što – slijedeći misao svojih inicijatora – traži dugoročna rješenja za svijet. Za povijest i za usmjerenje svakodnevne aktivnosti vanblokovskih zemalja, koje ”ne idu za stvaranjem novog bloka, niti mogu da budu blok”, značajna su tri dokumenta donesena u Beogradu prvih dana rujna 1961. godine:
Izjava o opasnosti od rata;
Pisma predsjednicima SAD i vlade SSSR-a;
Deklaracija šefova države i vlada vanblokovskih zemalja.

Tri godine kasnije, od 5. do 10. listopada 1964, rast aktivne neangažiranosti posvjedočen je na konferenciji u Kairu. Na ovoj je konferenciji bilo 22 zemlje više nego u Beogradu – 47 punopravnih sudionika i 10 promatrača:
iz Afrike – 29 država,
iz Azije – 15 država
iz Evrope – 2,
iz Amerike – 1.

Očito proces antikolonijalizacije je nastavljen. Titova uloga u tome je izuzetno velika, kao i u razrastanju, u organiziranju i sprovođenju politike neangažiranosti, kojoj – govorio je u Kairu – ”ne smetaju razlike u društvenim sistemima”: ”ta politika ne zna za geografske granice, ni za rasne predrasude…crpeći snagu iz nastalih progresivnih promjena, danas nailazi na sve širu podršku.” Titov značaj u tome ocjenio je po završetku kairske konferencije ondašnji predsjednik Sudana Ibrahim Abud:
”Gospodine Predsjedniče – govorio je Titu – mi Vama odajemo priznanje, jer ste Vi lično tvorac politike neangažiranosti.”
”To je zajednička politika – odgovorio je Tito Abudu. – To je kao narodna pjesma: začne se i širi na sve strane nezadrživo, narod je prihvata, a niko ne zna ko je sastavlja…”
Kairska konferencija je proklamirala devet principa miroljubive koegzistencije:
pravo na potpunu nezavisnost;
pravo na samoopredjeljenje;
miroljubivu koegzistenciju između država s različitim društvenim i političkim sistemima;
suverenu jednakost država;
uzdržavanje od svakog oblika prisile – prijetnjom ili oružanom silom – protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti drugih država;
poštivanje prava i slobode čovjekove ličnosti i jednakosti naroda i rasa;
rješavanje međunarodnih sukoba miroljubivim putom u duhu uzajamnog povjerenja, na osnovi jednakosti i suvereniteta;
neophodnost suradnje svih država radi ubrzavanja ekonomskog razvoja, posebno u zemljama u razvoju;
poštovanje i izvršavanje principa i ciljeva Ujedinjenih naroda.

Teći međaš u razvoju neangažiranosti. Treća konferencija, dokazuje stabilnu tendenciju jačanja međunarodnog pokreta mira. Konferencija je održana u glavnom gradu jedne od novih afričkih država – u Lusaki, u Zambiji. U ”zlatnoj dvorani” Mulunguši-hola bilo je prisutno – predstavljeno svojim šefovima – deset država više nego u Kairu, 32 više nego u Beogradu. Izvjestitelji su onih rujanskih dana 1970. godine pisali: ”To je, u ovoj zlatno obojenoj sali, veća polovina čovječanstva: onaj dio čovječanstva koji, sa punim znanjem o svojoj vrijednosti i svome značaju, osvaja izuzetno mjesto u suvremenoj povijesti rušeći svjetski odnos reguliran voljom supersila”.

Tito je u Zambiji, domaćinu Treće konferencije, prvi put veljače 1970. godine. Lider sjeverne Rodezije, višegodišnji vođa pokreta za oslobođenje svoje zemlje, zatočen u britanskim tamnicama, dr. Kenet David Kaunda, prvi predsjednik nezavisne Zambije, koja je nezavisnost izborila 24. listopada 1964, znao je Tita i prije susreta u Lusaki. On je još 1961. godine izjavio: ”Već dugo pratim napredak kojeg je Jugoslavija pod veoma mudrim vodstvom predsjednika Tita učinila uprkos svim mnogobrojnim teškoćama.” Tri godine kasnije je Titu rekao da ga je Titova ”međunarodna politika veoma impresionirala” i stoga:
”Želimo i da naučimo od vas, želimo da budemo humanisti…Ići ćemo vašim koracima i uvjeren sam da ćemo biti prijatelji.”
A kad je Tito stigao u Zambiju, rekosmo već: veljače 1970. godine, dr. Kaunda, na večeri u Kitveu mu je u zdravici rekao:
”Došli smo do veoma snažnog utiska da je maršal Tito borac za slobodu…za socijalizam sa ljudskim likom…Veličina Vaše ličnosti je u stvari koju Vi zastupate.”

No, nije samo dr. Kaunda poznavao Tita.
Sva oslobođena, i oslobađana Afrika, voli Maršala.
Treći svijet slijedi našeg Maršala.
Jedan detalj, koji o tome svjedoči:
Zambija, mjesto Ndoli, hotel ”Savoj”, svečani ručak. Dr. Kaundi usred ručka prilazi neki od njegovih suradnika. Nešto tiho govori, nagnut prema Kaundovom uhu. Zatim dr. Kaunda ustaje. Nasuo je punu čašu. Lice mu ozareno:
– Poštovani prijatelji, dragi druže Tito, cijenjene zvanice! Imam čast obavijestiti vas da se upravo našem ministru Bandiju rodio sin…
Trenutačni tajac. Pa pljesak.
Dr. Kaunda diže ruku. Opet tišina i prijazno muki glas dr. Kaunde:
– Roditelji novorođenčeta su odlučili da dječaku dadu ime Tito!
I Tito se raspoložio. Ta uvijek je volio djecu. Diže zdravicu za malog imenjaka:
– Želim mu i lijep i dug život!
To su događaji od prije Treće konferencije. A za tu konferenciju je značajno što poslije nje nitko i ne pomišlja da je nesvrstanost ”pojava izazvana privremenim okolnostima, ambicija grupe državnika, okupljanje regionalnog pečata”. Naime, postalo je jasno – upravo ono što je Tito tvrdio:
”Mi se ne borimo samo za naše bolje mjesto u sadašnjem svijetu. Mi se borimo za jedan bolji svijet uopšte.”

I ta je borba ustrajna, uvijek u uzlaznoj liniji. Borba marksiste koji ne nazire, nego jasno sagledava sliku budućeg svijeta do kojeg je moguće doći i bez prolijevanja krvi. Zapadni svijet, preko svojih novinara, Tita je o tome često pitao. Ovo – ponavljamo pitanje direktora pariškog ”Monda”:
– Smatrate li da se socijalizam na Zapadu može ostvariti evolutivnim putem, ili su za to potrebne krvave, brutalne revolucije?
– Da, kaže Tito. Potpuno se slažem da nije potrebno prolijevanje krvi. Nije neophodno preko barikada izmijenjavati sistem. Smatram da se to može ostvariti i beskrvnim revolucionarnim i evolutivnim putem, putem političke, parlamentarne i druge borbe…
Dijalog se nastavlja:
– Ide li Zapad prema socijalizmu?
Titu u očima iskri osmijeh:
– I tamo će doći do socijalizma, jer drugih mogućnosti nema!
Pitali su ga također:
– Da li je marksizam-lenjinizam potpuno spojiv s jednim ljudskim, humanim socijalizmom?
– Pa to je osnovno! Humanizam provejava kroz cjelokupnu marksističko-lenjinističku ideologiju…
I stoga, smisao Titovih traženja, inicijativa i akcija, na domaćem i međunarodnom planu, treba uvijek vidjeti u razradi suštine marksističke ideologije. Kao marksist, pisao je jednom Krleža, ”Tito se zaputio svojom historijskom stazom, a njegov put pretvorio se u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima isto tako historijsku”. Svih njegovih 125 misija mira u preko šezdeset zemalja, njegovih 240 susreta sa šefovima država i predsjednicima vlada, znači put do boljeg, pravičnijeg, pravednijeg, humanijeg odnosa: put do oslobođenog čovjeka. Baš kao što Đorđe Radenković zapisa: ”Tito je posvetio svoju dugu i bogatu državničku aktivnost borbi za stabilan i pravičan mir kao jedinoj istinskoj alternativi ljudskog roda u vremenu kada je svaka opasnost višestruko umnožena.”

Kao graditelj mira, ali ne mirotvorac u onom ružnom smislu ovog pojma, nego kao revolucionarni graditelj odnosa zasnovanih na ravnopravnosti, uzajamnom poštovanju i miroljubivosti, Josip Broz je dobio izuzetna priznanja na svim konferencijama nesvrstanih. Izrazi poštovanja i istinskog priznanja ponavljaju se kako u Beogradu tako i u Kairu, kako u Lusaki, tako i u Alžiru, gdje je – od 5. do 9. rujna 1973. godine – održana Četvrta konferencija.
Bio je u osamdeset drugoj godini svog bogatog, stvaralačkog života, kad je stigao u Alžir, na konferenciju koja je ovoga puta imala sudionike iz 76 zemalja punopravnih članova i, osim toga, devet zemalja je zastupljeno kao promatrači, a predstavnici triju evropskih zemalja su – gosti. Tu gdje je bilo zastupljeno milijardu i dvije stotine milijuna ljudi, vrlo uvjerljiva većina država članica Ujedinjenih naroda, Titu je – sam će kasnije kazati – ”tako reći svaka pauza bila ispunjena”: ta uspio je u onih nekoliko dana da se zasebno sastane i vodi dalekosežne razgovore s pedeset državnika. U jednom publicističkom portretu Josipa Broza viđenog na alžirskoj sceni mira, Đorđe Radenković je zapisao:
”Tito je jako uvažavan ne samo kao graditelj mira u svetu, već – kad bi ustrebalo – i kao izmiritelj na samoj konferenciji. Kada se dogodila neprijatna čarka između bujno elokventnog Fidela Kastra i suviše nestrpljivog Gadafija, Tito je uspešno doprineo da se incident izgladi, uz obostranu dobru volju, na završnoj sednici u konferencijskoj dvorani; a čim je skup završen, Bumedijen i premijer Kube lično su, peške, došli u vilu jugoslavenskog predsednika; prvi, da mu zahvali na svemu što je učinio za plodan rad konferencije i savlađivanje prolaznih nesporazuma; drugi – uz to, i na podršci afirmisanju Kube u nesvrstanom krugu.”

Naglasak alžirskih dogovora bio je na ekonomskom jačanju nesvrstanih zemalja. Jer ostati nerazvijen, Tito je to uvijek govorio, znači ostati ovisan. Nesvrstani stoga traže, i nalaze, putove međusobnog potpomaganja, traže i nalaze načine rasta u uzajamnosti. Jer svijet bogatih i moćnih živi za sebe, samoživ: na oružje troši svake godine preko dvije stotine milijardi dolara, a u isto vrijeme ”bogate zemlje se teško rješavaju da odvoje pet milijardi dolara godišnje za zemlje u razvoju pod povoljnim financijskim uvjetima, kako bi im se pružila elementarna mogućnost unapređenja poljoprivrede i borbe protiv gladi”. Treći svijet, zemlje koje su se nedavno oslobodile i osamostalile, svijet nesvrstanih ima svoj put. Na tome je putu sad većina zemaljske kugle. Smisao napora tih zemalja, njihovo traženje svog ”mjesta pod suncem”, najbolje određuje sam Tito u govoru na alžirskoj konferenciji:
”Nezavisne zemlje ne traže ni od koga da im prizna pravo na ravnopravno učešće u rješavanju svjetskih problema. One su to pravo izvojevale, one to pravo imaju i čvrsto su riješene da ga koriste svojim jedinstvom, organizovanošću i akcijom. To znači da one preuzimaju na sebe svoj dio odgovornosti i obaveza, kao jedan od najuticajnijih faktora za dalji razvoj međunarodnih odnosa, učvršćenje mira, bezbjednosti, nezavisnosti i ravnopravnosti, za ekonomski i društveni progres u svijetu.”

To je Titov program na međunarodnom planu.
To je smisao zalaganja tog heroja iz rata i ratnika mira, Josipa Broza, metalca, komuniste iz Kumrovca, Jugoslavije i miroljubivog svijeta.

Written by Admin

Septembar 7, 2008 u 8:22 pm

Objavljeno u Tekstovi

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: