24sata

Padaj Silo i Nepravdo!

Miroslav Krleža:Tito

leave a comment »

Usred sveopće jalove zbrke mišljenja i uvjerenja, principa i mentaliteta, kao koreferent na Osmoj Mjesnoj partijskoj konferenciji februara 1928, pojavio se Tito sa svojim praktičko-političkim tezama, veoma jednostavnim i logičnim, za proletersku partijsku svijest, tada već prilično uznemirenu dugotrajnim partijskim rasprama, veoma uvjerljivim, a po principu proleterske solidarnosti neobično privlačnim, Kao predstavnik proleterske partijske opozicije, Tito je naglasio kontrast između masovnog otpora koji se javlja spram političkog i ekonomskog stanja fakata u sve nervoznijim štrajkovima (kada se po satu radnog vremena plaćalo jedan do dva dinara), i ove prividno principijelne diskusije, koja prijeti Partiji neminovnim rasulom, ne bude li se prekinula u interesu partijskog jedinstva. Kao predstavnik neuvijene negacije ove partijske diskusije, koja se odvijala u okviru partijskog vodstva uz sve veću izolaciju od masa i sve opasnije odvajanje od praktičnih zadataka, Tito se javio kao tumač proleterske solidarnosti i od prve njegove riječi on je osvojio simpatije svih delegata. On nije progovorio ni o jednoj od takozvanih kardinalnih tema partijske diskusije nego o tome kako organizaciona tehnika Mjesnog Komiteta nije na visini, kako su veze slabe ili nikakve, kako ne funkcionira raspodjela ilegalnog propagandističkog materijala, kako rezolucije s viših foruma ne stižu do rajona, kako je političko prosvjećivanje partijske mase zanemareno i tako dalje. U svome koreferatu on je naglasio kako se partijsko frakcionaštvo (koje je tada već bilo zauzelo relacije neprijateljske netrpeljivosti), može suzbiti isključivo samo praktičnim radom u masama, i to tako, da se progovori stvarno o onom što proletarijat neposredno osjeća kao svoju dnevnu brigu, a to su slabe plaće i besposlica. Govorio je o potrebi neposrednog oslobođenja od frakcijske borbe, o negativnom uticaju ovog sektaštva na mase, a što se političke prognoze tiče, njegova slika bila je tamna i veoma ozbiljna: teror dvorske klike pretvara se u generalsko-fašističku diktaturu, sve su hrvatske partije kapitulantske i jedini način kako da se prekine sa nezdravim stanjem u partiji, s obzirom na ozbiljnost situacije, jeste, da se pokrenu partijske škole, da se otpočne sa sistematskim uzdizanjem ideološkog nivoa masa, da se obnovi Crvena Pomoć kako bi se prevladala psihoza poraza, koju može prevladati isključivo samo monolitni, klasnosvjesni proleterski centar Partije, kome misao beskompromisnog partijskog jedinstva treba da bude jedinim političkom kompasom.

Između atentata u Skupštini (20. VI 1928), i šestojanuarske diktature (1929), pod vodstvom novog Mjesnog Komiteta javila se serija dobroorganiziranih štrajkova i masovnih demonstracija, od kojih su neke (u junu i julu), poprimile buntovni karakter u oružanim sukobima s brahijalnom silom, s progonima i dizanjem bariada, a dva mjeseca kasnije, septembra godine 1928, Tito je bio već suđen na šest godina robije i tako nestao sa političke pozornice sve do svoga povratka iz Moskve 1936-37.

Kada se “napol svoga životnoga puta” vratio kao organizacioni sekretar CK KPJ u zemlju, njegov lični, takozvani privatni život građanina, pojedinca, bio je već više-manje prekinut. Od toga momenta on, kao sekretar jednog ilegalnog pokreta i sam u ilegalnosti, počeo je da živi životom revolucionarnog funkcionera, koji je po pozitivnim zakonima gonjen i ucijenjen – solidan kandidat smrti. Djetinjstvo, zanat, austrijska vojska, rana na sjevernom ruskom ratištu, ratno zarobljeništvo, život metalca po fabrikama, robija i politička emigracija, sve dramatske peripetije bijedne proleterske egzistencije, individualnu slobodu i obiteljski život, sve je to poklonio Partiji, pregorjevši već davno svaku iluziju o nekoj individualnoj mirnoj karijeri.

Na povratku iz Rusije (a to je bilo vrijeme staljinskih krvoprolića), Tito se našao na čelu komunističkog pokreta osuđenog na smrt, i Partije, čiji je dobar dio partijskog aktiva koji se našao u Rusiji, bio već likvidiran. Pomisao da se vraća kući, u vlastitu zemlju, u neku vrstu odmetništva, gdje mu prijeti trajna smrtna opasnost, pričinjala mu se spram one staljinske stvarnosti divnom iluzijom o otvorenim mogućnostima borbe, možda smrtonosne, a ipak pune smione nade spram bezizgledne bijedne depresije, usred koje se u Rusije pasivno gušila mnogobrojna masa na smrt osuđenih idealnih revolucionara.

Kod kuće, u zemlji, Tito je nastavio partijskim poslom po istom planu, kako ga je bio ocrtao devet godina ranije, Da bi se metodičko moglo pristupiti omasovljenju demoraliziranog i razbitog pokreta, trebalo je stvoriti nove kadrove, uspostaviti prekinutu vezi između mase i vodstva, izgraditi razorenu organizacionu tehniku, pokrenuti partijsku legalnu i ilegalnu štampu, organizirati partijske škole i političke kurseve i tako praktičnim radom dokazati da se ponovno pristupilo metodičkom rješavanju osnovnog zadatka oslobođenja proletarijata, s određenim ciljem obaranja građanske vlasti i pobjede socijalističkih principa. Od prvoga dana, kako se kao sindikalni funkcioner pojavio pred zagrebačkom organizacijom, on je igrao ulogu praktičnog političara, što ne znači da mu intelektualnopolitički pogled nije bio trajno uperen na lenjinske principe. Dati lenjinskim mislima stvarnu sadržinu, trajno razlikovati, kada se politička misao pretvara u fikciju, a kad opet poprima oblik materijalne snage, to su osnovni elementi njegovog dara kojim se služi kao pouzdanim navigacionim sredstvom kroz sve oluje svoje dugogodišnje političke borbe.

U predvečerje drugog svjetskog rata (1937-40), on je za nepune tri godine uspio da u glavnim potezima ostvari svoj plan, da izgradi svoje nove partijske kadrove, da organizira solidne partijske okvire za sindikalne i političke akcije većega stila, i da se tako već augusta mjeseca godine 1941, od prvoga dana rata svjestan, da je oružje postalo jednim političkim sredstvom borbe, nađe na oslobođenom terenu, na čelu jedne politički organizirane vojske, kao glavni inicijator ustanka i revolucije, koju će pobjedonosno dovršiti jeseni 1945, proklamacijom Socijalističke Republike.

Socijalistička pobjeda godine 1945. nije, dakako, isključivo Titovo lično djelo, jer tu su političku pobjedu milijuni platili svojom glavom i svojom krvlju, ali opet je istinito da se na čelu pokreta do te pobjede borio kao sekretar CK postojano i ustrajno punih devetnaest godina

Logično je i razumno kada se govori kako prilike i odnosi socijalnih i ekonomskih snaga stvaraju historiju, ali je opet istina i to, da u historiji nije bilo nikada nijednog događaja većega stila, a da nije povezan o pojavu i o ulogu neke markantne izuzetne ličnosti, a historijska uloga markantne i izuzetne ličnosti plaća se krvavo i samozatajno.

Ima svečanih dana u životu svakoga čovjeka kad je dobro da mu se priznaju pozitivna svojstva, bila ona sasvim skromna i svakodnevna, pa kad se takva priznanja odaju po pravilu svima koji su izvršili svoju dužnost, ne bi bilo pravedno, da se u slučaju čovjeka koji se nalazi na čelu naše zemlje, sustegnemo od objektivnog priznanja samo zato, jer se radi o istaknutoj i markantnoj ličnosti.

Budimo pravedni! Naći se godine tisuću devet stotina četrdeset i osme na udaru uragana kakav se oborio na Tita i na čitav CK KPJ, i odoljeti onoj oluji dostojanstveno i ponosno i smiono, nije bila mala stvar. Možda bi bilo pretjerano reći, da bi se stvar bila razvila sasvim drugim pravcem da nije bilo Tita, jer on je u onom dramatskom i sudbonosnom trenutku bio okružen falangom svojih lojalnih i odanih saradnika, nošen jednodušnom simpatijom čitave Partije i svih naših naroda, ali je izvan sumnje da su pojave destaljinizacije, koegzistencije, međunarodne čovjekoljubive borbe, za svjetski mir, politike vanblokovskih zemalja i tako dalje, vezane o njegovu ličnu inicijativu upravo tako kao što je o njegovu ličnu inicijativu bila vezana rezolucija zagrebačke Mjesne Partijske Organizacije februara 1928, koja u historiji našega pokreta predstavlja historijski datum i prekretnicu, Od toga dana Tito se zaputio svojom historijskom stazom, a njegov put pretvorio se u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima isto tako historijsku. I danas, kada se našao na kraju sedmoga decenija ponovno usred bitke za principe partijskog i narodnog jedinstva, a kao što se iz njegovih govora čuje, bitke, koje nije manje važna i manje uzbudljiva nego što su bile tolike koje je izvojštio, želimo njemu i svima nama da nam ostane barjaktarom još mnogo godina, jer što se pobjede njegovih barjaka tiče, u to, na temelju iskustva, nemamo razloga sumnjati.

Written by Admin

Septembar 7, 2008 u 7:54 pm

Objavljeno u Tekstovi

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: