24sata

Padaj Silo i Nepravdo!

Miroslav Krleža:Titov povratak 1937

leave a comment »

Stoji Tito pred svojom kućom, a misli mu kruže u ogromnim krugovima oko starog kumrovečkog krova obraslog mahovinom. Razmišlja o sebi, o svom žalosnom djetinjstvu, o svjetskom ratu, o kasarnama, o Karpatima, o logorima i o bojištima, o bitkama kroz koje je prolazio i o velikim sibirskim rijekama, o ruskom jeziku, što oplakuje kao more kitajske zidine i mongolske daleke zemlje i narode, razlijevajući se sve tamo preko Azije do Tihog oceana. Razmišlja Tito o svom vlastitom životu, o fabrikama po kojima je radio, o sindikatima, o drugovima, o štrajkovima, o pokretu kome stoji na čelu, o čitavom jednom ljudskom životu, što se preko Lepoglave i Španije zatvara danas u ogroman krug bitaka i borbe od Madrida do Kumrovca, i taj nedogledni životni krug jednog putovanja oko svijeta, traje eto, već čitav jedan život, a ovdje u Kumrovcu, laju psi kao što su lajali prije trideset i četrdeset godina, Ni vrata nisu podmazali i krepane mačke bacaju u potok, ni gnojnice nisu podzidali, kao da se u svijetu ništa ne događa i kao da se uopće ništa nije dogodilo i kao da Evropa ne stoji pred novim svjetskim ratom! Puše se i dime kemijski kombinati od Sjevernog ledenog mora do Urala i Volge, grmi čelična industrija od Vladivostoka do Magnitogorska, trese se zemlja u svojim sredovječnim temeljima, Amerika i Evropa kuvaju više od sto miliona tona čelika, grme topovi u Španiji, Hitler sprema pokolj, dolazi međunarodna oluja, a ovdje laju psi i vonjaju jame kao u Keglevićevo doba tlake i robote. Sprema se nova međunarodna katastrofa, fašistički gorila brusi svoje noževe, a kod nas Kupinec hrče, Kaptol hrče, Kumrovec hrče, čitava naša malograđanska inteligencija hrče, a Tito stoji usred Kumrovca i osjeća vakuum sredovječnog zakašnjenja, prokletstvo kumrovečkog nokturna, kada laju psi i sve stoji ukleto na jednom te istom mjestu. Od Tihog Oceana i od Španije ližu plamenovi velike revolucije, u rujnom odsjevu titra osvit požara po bezbrojnim talionicama svijeta, dime se kombinati, puls svijeta kuca već danas ritmom budućih svijetlih stoljeća, a kod nas sovuljaga oblijeće oko marijaterezijanskih zvonika: i sve je dosadno staro kumrovečko groblje i truli most, te prijeti da će se srušiti pod malo glasnijom stopom noćnog samotnika. U tihom završnom trenutku ovog lirskog solilokvija, u posljednjim tonovima kantilene tog melankoničnog monologa, Titov glas promijenio je sjaj i njegove svijetloplave oči golubinje prelile su se ocalnim, tamnomodrim, metalnim prijelivom i potamnile kao tinta. Dobročudna, mekana igra usana ustitrala je od prkosne, tvrde, kao od kamena klesane crte i u onom pogledu, u onom glasu javio se nekakav neodređen i sugestivan izraz pun bola i nemira.

– Kumrovec hrče, bog ga blagoslovio, pak dokle će kod nas sve da hrče, zapitao se Tito bijesno, gotovo nervozno, s onim violentnim akcentom, kojim se u našem jeziku skidaju s neba sva božanstva višeg i nižeg rada.

– Mi stojimo pred novim svjetskim ratom, i ako nas ne bude spasila naša vlastita pamet, neće nas spasiti ništa! I to je ono što bi trebalo objasniti i Kumrovcu i Kupincu, i glupim našim čaršijama od Ljubljane do Beograda! Ne padaju pečeni golubovi s neba.

Ime Titovo postalo je danas dramatskim simbolom pokoljenja svih naših naroda, otkada se piše historija krvlju i mesom naših naroda. U brodolomu, koji od svih naših brodoloma bio najbeznadniji, pojavio se on sa lenjinskom buktinjom u mraku i njegov put od Kumrovca i Jajca, do Beograda i do Zagreba put je našeg naroda, da bi od sredovječnog, zaostalog čovjeka postao građaninom budućih sretnijih stoljeća: to je pokret za našom vlastitom civilizacijom pod svaku cijenu. To je naša historijska volja koja se objavljivala u mnogobrojnim naporima kroz vjekove, i ako se može tako reći, to je volja za preobražajem i oslobođenjem u višim društvenim silama čitavog svijeta, na temelju iskustva iz prvog i drugog svjetskog rata i teške političke podzemne borbe, koja je trajala decenijama i stajala bezbrojno mnogo žrtava. Tito, to je slavoluk između mrkih i krvavih zidina naše sredovječne prošlosti i put do civilizacije, koja neće više da bude robovanje tuđim bankama, tuđim neistinama i predrasudama. To je karteča koja se kroz dim i maglu naše zaostalosti probila kao usijani znamen nad zvjezdanim barjacima naše suvremene političke svijesti.

Kada su se u ovom ratu za dugih noćnih bdjenja oko 1943. do 1944. od vremena na vrijeme čuli Titovi topovi kako gunđaju čitave noći oko Zagreba, često sam prisluškivao toj noćnoj grmljavini. Uvijek me je pred očima bila jedna te ista slika iz godine tridesetsedme; sjedi Tito pred pergamenom fjorentinske svjetiljke, u žućkastom sjaju rasvjetljenog gregorijanskog korala sa starinskim, četverouglastim notama kvadrakvatrama u krvavoj transparentnoj boji karminskih slova, i priča o kumrovečkom Nokturnu. Grme njegovi topovi, traje sudbonosno ratno bdjenje a ja mislim u svojoj samoći: gle, Tito budi Kumrovec iz hiljadugodišnjeg sna! Tito se pobunio protiv srednjeg vijeka, on je našao izlaz, on plovi punim jedrima i njegove galije putuju u sigurnu luku pobjedu…

Written by Admin

Septembar 7, 2008 u 7:58 pm

Objavljeno u Tekstovi

Komentariši

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava / Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava / Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava / Promijeni )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Odjava / Promijeni )

Povezivanje na %s

%d bloggers like this: